Inkvizicija
Inkvizicija (lat. inquisitio – traženje, istraga) je naziv za niz izvorno Crkvenih pravosudnih institucija od 12. stoljeća do Napoleonskih ratova na prostoru Zapadne Europe. Utemeljene su s ciljem borbe protiv krivovjerja, ali u kasnijim stoljećima im je nadležnost proširena.
Podrobniji članak o temi: Biskupska inkvizicijaOko 12. stoljeća razna vjerovanja, koja je Katolička Crkva proglasila krivovjernima, sve su se više širile Zapadnom Europom, ponajviše dualizam (katari), koja su ugrožavala teološki autoritet Katoličke Crkve i političku vlast feudalnih vladara[1]. Stoga papa Lucije III. i car Fridrik I. Barbarossa dekretom Ad abolendam 4. studenog 1184. osnivaju Biskupsku inkviziciju, tj. daju biskupima ovlasti da u svojim biskupijama imenuju svećenika (inkvizitora) koji će pokretati postupke protiv heretika.
Podrobniji članak o temi: Papinska inkvizicijaDana 8. veljače 1231., papa Grgur IX. bulom Ille humani generis osniva Papinsku inkviziciju. To je institucija izravno podložna papi koja ima ovlasti putovati među biskupijama i u svakoj biskupiji zajedno s mjesnim biskupom provoditi postupke protiv heretika. Struktura i ovlasti Papinske inkvizicije vremenom su se mijenjale. Ova institucija prvi put u srednjem vijeku donosi jasna pravila sudskog postupka dobrim dijelom preuzeta iz rimskog prava.
Inkvizitorska služba bila je ugledna i mogli su je obnašati jedino izvrsno obrazovani teolozi koji su ujedno dobro poznavali pravo. Uglavnom su se provodili postupci protiv osoba koji su imali stanoviti javni ugled. Osude su mahom glasile na neku javnu pokoru, poput napornog hodoćašća u Svetu Zemlju; u slučaju da je osoba uporno odbijala izjaviti da prihvaća katoličku vjeru, prepuštalo bi se svjetovnim vlastima da izreknu i izvrše kaznu - koja je onda mogla biti i smrtna. Tako je inkvizitor (i kasnije, biskup) Bernard Gui (1261. – 1331.), tijekom 15 godina obnašanja inkvizitorske službe imao nešto više od 900 osuđujućih presuda, od kojih je u 42 slučaja bile izrečene smrtne kazne.
Podrobniji članak o temi: Mletačka inkvizicijaMletačka inkvizicija osnovana je u 13. stoljeću u Mletcima, ali je ozbiljno počela djelovati tek u 16. stoljeću dolaskom protestanata. Surađivala je i sa svjetovnim vlastima. Zanimljiva je za hrvatsku povijest jer je veći dio hrvatskog Jadrana tada bio pod mletačkom vlašću.[2]
Podrobniji članak o temi: Španjolska inkvizicijaGodine 1478. Ferdinand II. Aragonski i Izabela I. Kastiljska uz dozvolu pape Siksta IV. osnivaju Španjolsku inkviziciju radi obrane katolicizma u zemljama španjolske krune nakon Rekonkviste. Židovi i muslimani nisu mogli biti predmet inkvizicije, osim ako se nije radilo o obraćenicima ili kršćanskim hereticima. Vremenom se nadležnost Španjolske inkvizicije proširila i na neke svjetovne prijestupe kao što je bigamija i vještičarenje. Slična, ali manja, bila je Portugalska inkvizicija.
Podrobniji članak o temi: Rimska inkvizicijaU 16. stoljeću pape osnivaju sustav sudova poznat kao Rimska inkvizicija kao nastavak prijašnje Papinske inkvizicije za područje Italije, Malte i mnogih drugih dijelova Europe. Jedan od razloga osnivanja ove inkvizicije bio je papin gubitak kontrole nad Španjolskom inkvizicijom koja je već tada postala sredstvom političke borbe španjolskih kraljeva. Nadležnost joj je bitno proširena i sada je uključivala blasfemiju, čaranje, lov na vještice i cenzuru. Inkvizicija je u ovim područjima bila bitno blaža od svjetovnih vlasti. Inkvizicija je poznata po procesima protiv Giordana Bruna i Galilea. Najviši sud Rimske inkvizicije bio je Sacra congregatio Romanae et universalis inquisitionis seu Sancti officii, današnji Dikasterij za nauk vjere.
Lošoj slici o inkvizicijama pridonijeli su različiti uzroci: mogućnost pokretanja postupka od inkvizitora, mučenje i česta kršenja samih pravila o zabrani mučenja u slučaju nepostojanja dokaza, kao i kršenje propisa o isključivo jednokratnom mučenju,[3], progon ljudi s drugačijim vjerskim uvjerenjima (heretika), političnost Španjolske inkvizicije, razne zloupotrebe u postupcima, ali i anticrkvena propaganda nekih ideologija novog vijeka (Francuska revolucija, komunizam).
Postupak pred inkvizitorom mogao je pokrenuti bilo tko tužbom, ali i sam inkvizitor na temelju vlastite istrage, no rezultati te istrage nisu se smjeli koristiti kao dokazni materijal, te je optuženi trebao biti oslobođen ako nije bilo drugih dokaza.
Bulom Ad extirpanda pape Inocent IV. od 15. svibnja 1252. dozvoljeno je ograničeno mučenje kao metoda iznuđivanja priznanja što se tada naveliko koristilo u svjetovnom sudstvu. Mučenje se smjelo koristiti samo jednom i samo ako su prethodno već postojali dokazi krivnje. Naime, prema tadašnjem shvaćanju niti jedan dokaz osim priznanja nije bio dovoljno jak da bi se nekoga osudilo. Ako optuženi nije priznao zločin na mučenju, morao je biti oslobođen unatoč protivnim dokazima jer se smatralo da se samo radi istine može istrpiti patnja. I glede mučenja je bilo zloupotrebe, primjerice druga tura mučenja bi se proglašavala nastavkom prve, pa tako formalno ne bi bilo prekršeno pravilo o samo jednom mučenju.
Španjolska inkvizicija kao kraljeva institucija bila je često sredstvom političkih igri.
Optužbe za vještičarenje sadržavale su dva ključna elementa - primjenu crne magije (malificium) i sklapanje ugovora s đavlom.[4] Stereotip vještica je predstavljao inverziju tada važećih društvenih pravila (promiskuitet, homoseksualne odnose, općenje s đavlom, kanibalistički infaticid) i izazov tadašnjim religijskim autoritetima i feudalnoj vlasti. Neki opisi vještica sadržavali su mizogine i sadističke elemente.[5] Najpoznatiji priručnik za mučenje vještica Malj za vještice (Malleus Maleficarum)[6] imao je prvo izdanje 1486., a djelo je do 1520. doživjelo još 13 izdanja. Knjiga je djelo dvojice dominikanaca, inkvizitora Heinricha Kramera i Jacoba Sprengera koji su se zbog negodovanja učenih ljudi u svojoj okolini obratili papi Inocentu VII. Papa je 1484. izdao bulu Summis desiderantes ('Najveća čežnja') kojoj oni dvije godine kasnije (kao predgovoru) pridodaju svoj Malleus.[7]
- ↑ Levack, Brian P. 1995. The Withc-Hunt in Early Modern Europe (second edition), Longman: London i New York,ISBN 0-582-08069-X, str. 167-171, 232
- ↑ Čoralkić, Lovorka. 2001. Hrvati u procesima mletačke inkvizicije. Zagreb, Hrvatski institut za povijest [etc.]
- ↑ Levack, str. 79-82
- ↑ Levack, str. 29-38
- ↑ Levack, str. 57-59
- ↑ Heinrich Institoris, Jacob Sprenger. 2006. Malleus Maleficarum – Malj koji ubija vještice. Zagreb: Stari grad
- ↑ Levack, str.54
- Baigent, Michael; Leigh, Richard. 2002. Inkvizicija. Zagreb, Stari grad.
- Lucka, Emil. 1951. Torquemada i inkvizicija u Španjolskoj. Zagreb, Novo pokoljenje.
- Petrić, Hrvoje. „Inkvizicija”. Meridijani, god. 9 (2002./2003.), 67, str. 60-62.
- Thomas S. Szasz, Proizvodnja ludila: usporedno proučavanje inkvizicije i Pokreta za brigu o duševnom zdravlju. Zagreb, GZH, 1982.
- Testas, Guy; Testas, Jean. 1982. Inkvizicija. Zagreb, Kršćanska sadašnjost.
- Tomić, Draženko. 2004. Inkvizicija: nastanak, razvoj i povijesno značenje. Zagreb, Teovizija.
