Bosna i Bošnjaci

Kao zemlja koja leži na raskrsnici puteva Istok-Zapad, Bosna je još od ranoga srednjeg vijeka kao granična zemlja između Bizantije i Franačke države bila područje sukobljavanja pravoslavne i katoličke crkve. Između njih je stoljećima stajala autonomna Crkva bosanska čiji su sljedbenici sami sebe nazivali bosanskim krstjanima - bogomilima, patarenima, babunima ili katarima. Najstariji dokument o bogomilskoj sekti u Bosni je pismo kneza Vukana, mlađeg sina Stevana Nemanje, koje je godine 1199. poslao papi Inoćentiju III moleći ga da mu pošalje svoje poslanike sa kojima bi uredio crkvene i državne odnose.

U tom pismu on navodi papi kako ne maleno krivovjerstvo niče u Bosni i da je sam ban Kulin sa svojom ženom, sestrom, mnogim rođacima i još 10.000 ljudi prešao u krivovjerstvo. Na to pismo papa 1200. godine piše mađarskome kralju Emeriku da pomogne istrjebljenje krivovjerstva u Bosni. Da bana od toga odvrati, 1203. godine u Bosnu je stigao papin izaslanik Bernard i kapelan Ivan de Casamaris pred kojima su se mnogi pravci u ispovijedi formalno odrekli krivovjerstva. Mnogi latinski izvori izričito tvrde da se u Bosni i Hercegovini još od druge polovine 12. vijeka raširilo patarensko učenje.

Poslije bana Kulina, Bosna je postala veoma ozloglašena zbog uspjeha bogomilskoga učenja. Zato papi u više mahova pišu kako u Bosni heretici (patareni) jako ispovijedaju svoju vjeru i traže protiv njih prave krstaške ratove, pogotovu poslije uništenja patarena, katara, valdenza, albigenza i templara 1321. godine u Italiji i južnoj Francuskoj.Tada je Bosna postala najjača zemlja u učenju Crkve bosanske, koje je smetalo katoličanstvu i pravoslavlju kao hereza. U vrijeme bana Stjepana I (1323.-1353.) i kralja Tvrtka I (1353.-1391.) učenje Crkve bosanske je nesmetano obavljano. Tek kada bosanska država slabi, predstavnici Crkve bosanske postaju aktivniji. U tu svrhu šalju učitelje u Bosnu, da ovdje savršeno i potpuno nauče nauku od učitelja koji stanuje u mjestu što se zove Bosna. U tu svrhu šalju se u Bosnu papini izaslanici i misionari još tokom 14. stoljeća u desetak navrata.

Bosanski kralj Stjepan Tomašević (1443.-1461.), prihvativši katoličku vjeru 1446. godine, živio je i radio na tome da pristaše Crkve bosanske povrati katoličkoj vjeri. O ovm učenju je važan dokument carigradskog patrijarha Genadija II Skolarija (1453.-1459.) sinajskim kaluđerima u kojem iznosi tvrdnju da je pravoslavni vladika u zemlji hercega Stjepana obratio mnoge od kudugera (bogomila) u Pravoslavnu crkvu. Veoma interesantan je testament gosta Radina napisan 5. januara 1466. godine gdje kaže da su sljedbenici ovoga učenja činili ustupke kršćanima. Vjernici Crkve bosanske se dijele na posne i mrsne ljude, prave vjernike koji se u svemu pridržavaju ovom učenju i one koje se u potpunosti ne pridržavaju. Vjernici su uz nedjelju obilježavali i petak.

Nisu samo pape i Zapad progonili pristalice Crkve bosanske koje su na Zapadu nazivali patareni - babuni. To je činio i Istok, Bizantija, preko Raške i Nemanjića. Da bi učvrstio pravoslavlje u svojoj zemlji, Stevan Nemanja (1167.-1196.) je nemilosrdno progonio i iskorjenjivao bogomile. Progonio ih je, plijenio im imanja, kažnjavao ih, čak ih je i žive spaljivao, a njihovom učitelju je dao odrezati jezik. Uništavao je i spaljivao njihove knjige. Progonjeni bogomili - babuni, patareni, katari, alibigenzi, templari bježali su iz Srbije na sve strane, a najviše se spasilo u susjednoj Bosni, ali su i u njoj bili progonjeni od pape i Ugarske. Za sve ove radnje i postupke Nemanja je uspio dobiti pristanak na Saboru u Rasu koji je pristao na uništavanje bogomila u njegovoj državi.

Sve se ovo događalo između 1172. i 1180. godine. Uprkos tolikim progonima i uništavanju, bogomila je bilo u srpskoj državi i u doba cara Dušana (1331.-1355.) godine jer članom 85. Dušanova Zakonika kažnjava se babunska riječ. Osjećajući ugroženom ne samo svoju vjeru, već i državnu samostalnost, bosanski su krstjani (babuni, bogomili) osjetno razvili nacionalnu crtu, pa su svoju vjersku zajednicu prozvali narodnom i bosanskom, a sebe pak, pravim dobrim Bošnjanima. Protiv bosanskih krstjana vođena je inkvizicija kao i protiv katara, patarena, albigenza i templara u Italiji i južnoj Francuskoj.

Bosanski Krstjani ili Babuni

Oni su po svoj prilici bili jedna kršćanska sekta, koja je nastala u Bugarskoj, a osniva je pop Bogomil koji je živio u doba bugarskoga cara Petra 927.-968. Iz Bugarske se bogomilstvo prenijelo u Grčku i Rašku, pa odatle u Bosnu, a iz Bosne u Italiju i Francusku. Historičari su mišljenja da su na bogomilstvo najviše uticali pavličani i masalijani, koji su se opet razvijali pod uticajem azijskog manihejstva. Također se smtra da je u bogomilstvo došao rečeni blagi i umjereni dualizam.

Učenje Pavla (pavličana) je čisto i pravo Božije jedinstvo, Isus je po njemu Božiji rob i poslanik kao i drugi vjerovjesnici. Bog ga je stvorio u utrobi Merjeme bez muškarca. On je čovjek, a u njemu nema nikakva božanstva. Prema Pavlu, Bog je samo jedno lice. Tezu da je bitni uzrok prelaska bogomila na islam i to što je između te dvije vjere bilo dodirnih i sličnih tačaka usvajaju mnogi naši i strani historici. Tako Tomas Arnold u Povijesti islama piše: Mi smatramo da je ovakva pretpostavka da su bogomili prešli na islam da bi se povratili u svoju vjeru čim im se za to ukaže prilika samo nagađanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne može osloniti. Mi smatramo jačim razlogom to, što su bogomili, pomiješani sa muslimanima, bili skloni islamu radi mnogih tačaka u njihovom vjerovanju, koje su slične s islamskim učenjem. Bogomili su odbacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja, nisu se htjeli krstiti i odbacivali su sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili i smatrali ga idolopoklonstvom. Odbacivali su kipove i ikone, upućivanje molitvi slikama, kipovima svetaca i relikvijama. Protivno katoličkim crkvama koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali satanske trube. Vjerovali su da Isus nije lično razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomično slagali sa Kuranom. Osuđivanje alkohola i sklonost asketskom životu i skromnost spadaju u ove okolnosti koje su poslužile zbližavanju bogomila sa islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često su padali na koljena i izražavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.

Bogomila je u Bosni bilo čak i u 19. stoljeću. U katoličkom shematizmu (pregledu) hercegovačke biskupije iz 1867. godine piše da je u selu Dubočanima islam primila porodica Helež, koja bijaše posljednji sljedbenik bogomilske zanesenosti. Prema izjavi fra Grge Martića (1822.-1905.), još poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine bilo je na Neretvi 16 bogomilskih domova. U Narodnom blagu Mehmed Ljubušak bilježi: Oko Rame i Neretve ima i dan danas muhammedanskih seljaka koji su sačuvali neke molitve iz bogomilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima naizust mole. Postoji predaja da su mještani sela Novalići iz Vrdolja (kod Konjica) tako prezime dobili, jer su kasno primili islam. Kuća Milišića kod Umoljana je posljednja koja je primila islam. Ibrahim-beg Bašagić slao je silom hodže u Drežnicu, jer tamošnji seljaci nisu imali pojma o islamu. Niže su njihove bogomolje. Svi svećenici su se nazivali strojnici. Niži strojnici nazivani su starci, a viši gosti. Na čelu crkvene hijerarhije stajao je did.

Etničko Porijeklo Bošnjaka

Velike seobe naroda, kojima se završava stari vijek, nisu izmijenile individualnost Bosne. Prije svega, te seobe su ostavile u Bosni malo tragova. Dolazak Slavena na teritorij Bosne doveo je samo do izvjesne simbioze prastaroga bosanskog stanovništva sa Slavenima. Južni Slaveni su u svoju današnju postojbinu došli kao jedna amorfna neorganizirana masa. Do formiranja stanovništva Bosne dolazi stapanjem kompaktnih ilirskih plemena sa novopridošlom slavenskom masom koja je bila mnogobrojnija, budući da je cijelome stanovništvu Bosne uspjela nametnuti slavenski govor. Još do dana današnjega sačuvalo se u kulturi domaćega bosanskog stanovništva dosta starih ilirskih elemenata, što znači da je i ilirski sloj bio od velike važnosti.

Pred osmansko osvajanje Bosna je bila nastanjena najviše Slavenima koji su pripadali trima vjerskim grupama. Sigurno je da su islam i individualno i masovno primali pripadnici sve tri religije, ali prije svega bosanski krstjani. Primanje islama jeste bilo veliko, ali to je uvijek bio i individualni čin zato što je to bio ma koliko masovan isto toliko i postepen proces. To možda najbolje potvrđuje činjenica da je Bosanski ejalet (pašaluk), uspostavljen tek krajem 16. stoljeća (1580. godine) kada je na području staroga bosanskog kraljevstva muslimansko stanovništvo postalo apsolutnom većinom. Od tada su carske naredbe koje su se odnosile na evropske osmanske posjede posebno uručivane bosanskome veziru ili valiji.

Tako etnički i historijski razvitak Bošnjaka na vjekovnom rodnom tlu dobija zamah u prvoj polovini 15. stoljeća sa postepenim osvajanjem Bosne i Hercegovine od strane Turaka Osmanlija i širenjem islama, odnosno asimiliranjem islamske civilizacije. Asimiliranje islamske civilizacije vrši se na srednjovjekovnoj bosansko-slavenskoj etničkoj podlozi i bosanskom jeziku, te na zatečenoj materijalnoj kulturi koja je vremenom znatno prožeta i obogaćena elementima proisteklim iz duge tradicije urbanoga života na islmaskome orijentu. Tako je nastala jedna sasvim nova islamska duhovna nadgradnja, koja je kroz dužu povijesnu evoluciju odredila bošnjačko nacionalno biće naspram ostalih Južnih Slavena istoga jezika, ali različitog vjerskog i kulturno-političkog iskustva. U formiranju bošnjačkog etnosa važna uloga pripada i migracijama na relaciji sa Slavonijom i Ugarskom, Likom, Bokom Kotorskom, Dalmacijom, Srbijom i Crnom Gorom. U etnogenezi Bošnjaka važan je udio stranih etničkih skupina.

Pri tome dolaze u obzir dodiri i asimilacije sa Turcima Osmanlijama i drugim etničkim skupinama izvan Balkana, slaveniziranim vlaško-romanskim stanovništvom, Albancima, Ciganima (Romima), Sasima i drugim narodima.

Odnos Bošnjaka Prema Osmanskom Carstvu i Državi

Ideja nacionalne države, koja je, kao i nacija, tvorevina iz kraja 18. i početka 19. stoljeća prvi put se na Balkanu javlja u toku Prvog srspkog ustanka. Dotadašnje teorije države imale su univerzalističko poimanje. U tom duhu smatralo se da je jedino Rimsko carstvo zakoniti, a Bizantijsko carstvo samo njegov legitimni nasljednik. Carigrad se smatrao novim Rimom. Ono ima da ujedini sve kršćanske države, koje su mu hijerarhijski podčinjene.

Bizant je vaseljensko carstvo, dakle jedino kršćansko na svijetu. Zato se odricalo legitimnost krunidbi Karla Velikog za cara kao i proglašenjima svih drugih carstava. Doktrina o moskovskim knezovima i carevima kao nasljedinicima bizantijske vlasti i o Moskvi kao trećem Rimu, također potiče od ove ideje o svjetskoj vlasti. Istu ideju, prema historičaru Mehmedu Inalžiku, slijedi i Mehmed II El-Fatih. Zauzevši Carigrad, on je smatrao da u svojoj ličnosti objedinjuje islamsku, tursku i rimsku tradiciju u jedan univerzalni suverenitet. S ciljem da Istanbul učini središtem svjetske imperije, on imenuje Gemadija za grčkog pravoslavnog patrijarha 1454. godine. Sa istom intencijom i ciljem dovodi u Istanbul jermenskog patrijarha 1461. godine, te glavnoga rabina 1463. godine. Univerzalistički karakter države među muslimanima najviše je naglašen u islamskoj doktrini o hilafetu. Država se, prema stavovima mnoge uleme, tretira kao vjerska ustanova, a pravni propisi i norme su vjerski obligatorne.

Počevši od Selima I (1512.-1520.) koji je, zauzevši Egipat, Arabiju, Siriju, Palestinu, Irak i veliki dio Perzije, sebi pribavio titulu zaštitnika Mekke i Medine i čuvara hodočasničkih puteva, a u Istanbul prenio znamenja koja su smatrana simbolom hilafeta, nastojalo se vjerozakonski legitimirati pravo na hilafet osmanskih sultana. Hilafet se od Selima I vezao sa osobom sultana. Tek od kraja 18. stoljeća počinje se, pod uticajem Evrope, razlikovati duhovna i svjetovna vlast halife - sultana. Osmanska Carevina, kao tada najveća islamska država, smatrala je prirodnim da treba uzeti pod svoje okrilje sve narode koji slijede islam (darul-islam). U ovom smislu postavljana je pozicija Bosne kao bedema islama. Bošnjaci su kao serhatlije - graničari trebali čuvati, a po potrebi ginuti za din - vjeru i devlet - državu. Dosljedno toj logici borba za Osmansku carevinu je skoro isto što i borba za islam. Istom sviješću prožeta je i cjelokupna epska narodna poezija Bošnjaka. Sultan je u toj poeziji car-halifet, svečano kolino.

Formiralo se, saglasno srjednjovjekovnim konceptima, shvatanje da samo sultanu pripada počasna titula cara, dok su svi ostali vladari samo kraljevi. U Evropi ima sedam kraljeva - njemački, francuski, engleski, moskovski, kralj Latin, dužd - mletački i leh - poljski kralj. To su duveli, sve sedam duvela. Oni su izvan vlasti sultana, ali je sultan car i tih sedam duvela - kraljevi a sve što je izvan toga nema karakter i atribut države. Shvaćanje o islamskoj državi, kao vjerskom imperativu, imalo je dalju konzekvencu - stanovište da muslimanima uoće nije dozvoljeno živjeti u nemuslimanskoj državi. Masovno, dobrovoljno iseljavanje Bošnjaka u Tursku poslije austrougarske okupacije obrazlagano je i opravdavano tvrdnjom da muslimanima nije dozvoljeno živjeti pod austrougarskom vlašću (kao kršćanskom). Dolaskom Osmanlija na Balkan dio južnih Slavena primio je islam, što je usmjerilo njihov budući politički razvoj. Sa prihvatanjem islama, ti južni Slaveni prihvatili su u isti mah i osmansku državnu ideju. Prihvatanje osmanske državne ideje bila je neminovna posljedica primanja islama.

U islamskoj dražvi islam je vladajuća i sveobuhvatna doktrina. Ipak, za razliku od srednjovjekovnoga evropskog shvatanja i osnovnog principa cuius regio illius religio - čija je zemlja onoga je i religija, u islamskoj državi priznaju se i nemuslimani u statusu zimijja - štićenika islamske države. Vjerske, nemuslimanske zajednice - milleti ili konfesije, imale su u određenom smislu status personalne autonomije i u vjerskim pitanjima sudilo im se po njihovom vjerozakonu.

Vjera islam i islamska država priznaje kršćane, hrišćane i Jevreje kao Ehlu-kitab - sljedbenike Knjige, priznaje njihove poslanike Mojsija i Isusa, vjerske knjige Toru i Jevanđelje i njihove konfesije. S druge strane, Jevreji, kršćani i hrišćani nikada nisu priznali Kuran kao Božiju objavu, Muhammeda a.s. kao Poslanika, islam kao objavljenju vjeru i muslimane kao pravovjernike. Iz tih razloga je njihov status u islamskoj državi po pravilu uvijek isti i siguran što se tiče zaštite života, časti, imovine i vjeroispovijesti, dok je status muslimana u neislamskoj državi po pravilu različit, nesiguran, i često krajnje opasan što se tiče zaštite života, časti, imovine i vjeroispovijesti. Dok njih islam, muslimani i islamska država priznaju, oni muslimane u najboljem slučaju samo toleriraju. Muslimanima od nemuslimana ne treba tolerancija, već priznanje koje vodi ravnopravnosti u različitosti. To bi isključilo mmasimilaciju i dominaciju, a uspostavilo koegzistenciju kao jedini pravi međuljudski odnos.

U doba Osmanske carevine Katolička crkva je ideale bosanske države podredila Mađarima i Papi. Pravoslavna crkva se, ovisno od prilika, ponašala različito. Pojedini manastiri u pojedinim razdobljima su davali Osmanlijama u vojnim pohodima džebelije - oklopnike. Nepobitna je činjenica da su hrišćani Osmanlijama davali vojne redove, martoloze, derbendžije i džebelije.

Uzimanje Bošnjaka u Adžami-oglane

U bosanskom krajištu ili području istočno od Sarajeva do rijeke Drine osmanska vlast je postojala još od 1436. godine, a islam se znatno ranije počeo širiti. Zauzevši konačno Bosnu 1463. godine, Sultan Mehmed II Fatih izdaje Ahdnamu franjevcima, kao predstavnicima Katoličke crkve, kojom se garantira slobodan život katolika.

Crkvi bosanskih krstjana, koja je bila u punom rastrojstvu nakon nasilnog pokrštavanja i konfiskacije imovine 1459. godine od Tomaša sultan Fatih je vratio imanja ukoliko se na njih vrate dobri krstjani.

Bošnjacima koji su prešli na islam Fatih je, osim sarajevske Muafname, ukazao još jednu povlasticu. To je da se djeca Bošnjaka koji su prihvatili islam, primaju u adžami-oglane - vojne škole za dvorske službe i službu u jeničarskim jedinicama. Istu privilegiju imali su albanski muslimani i Abhazi na Kafkazu.

U principu (i po pravilu) u adžami oglane primana su zarobljena kršćanska djeca koja su prihvatala islam.

Djeca Bošnjaka, Albanaca i Abhaza (potur-oglani i sunnetli-oglan) primana su u adžami oglane "samo ako to dobrovoljno žele".

Tekst Jeničarskog zakona ističe da su sami Bošnjaci, primivši islam, zatražili od sultana Fatiha da se "iz naše zemlje kupe adžami-oglani". Dobrovoljno slanje djece Bošnjaka, Albanaca i Abhaza u adžami oglane otvorilo im je mogućnost za pristup do najviših položaja širom Carstva i u svojoj domovini. To će imati za posljedicu da veliki broj Bošnjaka i Albanaca dostignu visoke položaje u Carevini od 15. do kraja 19. stoljeća.

Afirmacija Bošnjaka u Političkom životu Osmanskog carstva

Od Fatihova zauzimanja Bosne uticaj Bošnjaka postaje znatniji i jači u životu Osmanske carevine. Jedan od prvih Bošnjaka koji se koristio Fatihovom povlasticom bio je Jakub paša. Došavši jednom pred sultan Mehmeda dobio je zatim odgoj kod tog sultana. Jakub paša kao vojskovođa komanduje vojskom i odnosi pobjedu na Krbavskom polju 1493. godine.

Ujedno, on postaje jedan od prvih predstavnika Bosne na Porti u Istanbulu. Zbog islamskog principa da se na položaje u Carevini dolazi prema sposobnostima, a ne prema pripadnosti privilegiranim staležima, veliki broj Bošnjaka dospjeli su na Porti i širom Carstva na najviše položaje u funkciji velikih vezira, begler bega, kadiaskera, jeničar agasija, defterdara, carskih kapidžija, namjesnika, vezira, paša, muftija, muderrisa, književnika, kadija i šejh-ul-islama.

Samo u periodu od 1544. do 1612. godine slijedeći Bošnjaci su bili veliki veziri - sadri azami:

1. Rustem paša Opuković (1544.-1560.)

2. Semiz Ali paša Pračić (1560.-1564.)

3. Tavil Mehmed paša Sokolović (1565.-1579.)

4. Sijavuš paša, u tri navrata vezirovao sedam godina, umro 1594. godine

5. Ibrahim paša, novošherlija, u tri navrata vezirovao četiri godine, umro 1600. godine

6. Javuz Ali paša Malkoč, umro 1604. godine

7. Lala Mehmed paša Sokolović, umro 1607. godine

8. Derviš paša Sokolović, umro 1607. godine

9. Kujundži Murat paša, (1607-1611.)

Veziri sa četiri tuga

1. Pertev paša 1562. godine

2. Lala Kara Mustafa paša Sokolović 1580. godine

3. Halil paša 1594. godine

Veziri s tri tuga

1. Kara Mustafa paša Jurjević 1538. godine

2. Sinan paša Opuković 1553. godine

3. Kara Osman han 1554. godina

4. Pijale paša 1574. godine

5. Mustafa paša Sokolović, pogubljen 1574. godine

6. Ferhat paša Sokolović, stradao u atentatu 1590. godine

7. Hasan paša Sokolović, gazi 1598. godine

8. Gazi Hasan paša Tiro, 1602. godine

9. Ibrahim han Sokolović, (Begler-beg bosanski) 1609. godine

10. Ahmed paša Dugalić, 1612. godine

Veliki admirali - kapudan paše

1. Sofi Ali paša (namjesnik u Egiptu 1562. godine)

2. Murat paša Sokolović, poginuo u Jemenu 1569. godine

3. Oludž Hasan paša - kapudan-paša, 1587. godine

4. Halil paša Lipčanin, umro 1590. godine

5. Gazi Hasan paša Predojević, poginuo kod Siska 1593. godine

6. Husein paša Bajramagić (bosanski begler-beg) 1594. godine

7. Mehmed paša Kljunović, poginuo u Ugarskoj 1600. godine

8. Derviš paša Bajezidagić, poginuo na Otoku sv. Margarete 1601. godine

9. Mustafa paša Sokolović, namjesnik u Budimu 1605. godine

10. Mustafa paša Olovčić, (bosanski begler-beg)

Bosanski namjesnici sa titulom beg

1. Malkoč beg (Dugalić) 1553. godine

2. Hamza beg Biharović 1557. godine

3. Sinan beg Bajramagić 1562. godine

U ovom razdoblju od 68 godina Bošnjaci su dali devet velikih vezira - sadri azama - sa pet tugova, tri vezira sa četiri tuga, deset vezira sa tri tuga, deset namjesnika u pokrajinama, dok su trojica bili bosanski namjesnici s titulom beg sa dva tuga. Dakle, radi se o trideset pet Bošnjaka sa najvišim državnim i vojnim zvanjima u polustoljetnom razdoblju kada je Osmanska carevina bila na vrhuncu svoje moći. Koliko su Bošnjaci bili uključeni u politički život Osmanske carevine svjedoći činjenica da je od 264 bosanska namjesnika u doba Osmanske carevine bilo 63 Bošnjaka. U knjizi Znameniti Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini Bašagić je najbrojio 689 Bošnjaka i drugih Južnih Slavena.

Naseljavanje Bošnjaka u Podunavlje - Undžurovinu

Pobjedom na Mohaču 1526. otvoren je put Osmanima u Podunavlje. Na to se nadovezala kolonijalizacija Bošnjaka u novoosvojene krajeve. Za Carevinu ta kolonijalizacija je imala strateški značaj zato što su Bošnjaci već bili primili islam. Zato je vođena smišljena politika da što više Bošnjaka naseli ta područja. U tome se nalazi objašnjenje da je u toku 150-godišnje osmanske vladavine na položaju begler-bega bilo preko 20 Bošnjaka. Naseljavanje Ugarske i Hrvatske bilo je zahvatilo široke mase bošnjačkog stanovništva.

Bošnjačka naselja bila su osobito jaka prema granici, oko Kaniže, Sigeta, Pečuha, Boboče, Vesprima, Višegrada, Ostrogona, Stolnog Biograda, u cijelom Podunavlju, Potisju i u Banatu. U doba osmanske vlasti na zemljištu između Drave, Dunava, Save i Ilove nastala je jedna nova vjerska skupina - muslimani doseljenici iz Bosne i starosjedioci koji su primili islam. Tako se oko 1680. godine na tom prostoru nalazilo približno 115.000 muslimana, 72.000 katolika, 32.000 pravoslavnih i 2.000 Mađara.

Evlija Čelebija 1660. godine bilježi da se u Pečuhu govori bosanskim jezikom a svi stanovnici Budima su Bošnjaci. Stanovnici Sigetvara i Kaniže su bijele kože i Bošnjaci. U Šiklošu govore poturski, a u Kaniži znaju nekoliko jezika. U Lici su većina stanovnika u to vrijeme, kao i u Podunavlju, bili muslimani i to doseljenici iz Bosne i starosjedioci koji su primili islam. Sva ova muslimanska naselja, kao i ona u Dalmaciji, nestala su u toku Velikog ili Bečkog rata. Muslimani u istočnom Srijemu dijelom su izginuli, a dijelom se iselili u toku austrijsko-osmanskog rata od 1716. do 1718. godine. Uspomena na Undžurovinu ostala je u bošnjačkim narodnim pjesama, porodičnim predajama, onomastici, drugom folkloru, i u arhitekturi. Postojala je tijesna veza između džamija u Bosni i Hercegovini i Mađarskoj, posebno u drugoj polovini 16. stoljeća. Nije isključena ni mogućnost istovjetnih graditelja i vakifa za pojedine džamije. Zato se turska arhitektura u Madžarskoj može smatrati jednim od regionalnih područja bosanskohercegovačke pokrajine.

Uloga Bošnjaka u Odbrani Osmanskog Carstva i Bosanskog Ejaleta

U drugoj fazi Osmanskoga carstva kada se iz ofanzive prelazi u defanzivu. Od bitke pod Sigetom 1593. godine na Bošnjake u narednim stoljećima pada teret i obaveza Carstva u Evropi, ali i svog biološkog opstanka. U 17. stoljeću Bošnjaci su dali neizmjeran doprinos odbrani Osmanskog carstva u Kandijskom i Velikom bečkom ratu. Pošto su oba rata vođena i na tlu Bosanskoga ejaleta hiljade Bošnjaka dalo je živote za odbranu Carstva i rodne grude.

U 18. stoljeću Bošnjaci su u tri rata sa Habzburškom monarhijom 1714.-1718., 1737.-1739. i 1788.-1791. godine dali veliki doprinos. Posebno su postigli veliku pobjedu 1737. godine pod Banjom Lukom protiv austrijske vojske. Prije toga car Karlo VI im je zaprijetio da Turci koji htjednu prigrliti kršćansku vjeru mogu slobodno ostati u posjedu sveg svojeg imanja, a oni koji to ne htjednu, nek sele kud im se svidi. U slijedećem ratu, 1788.-1791. godine, poučen porazom iz prethodnog, austrijski car Josip II preko svog feldmaršala garantira muslimanima "neće se dozvoliti da se iko na bilo koji način miješa i upliće u džamije, mesdžide i njihove vakufe i prihode, kao i u imame, šejhove i derviške redove i njihove tekije.

Vjerskim predstavnicima i duhovnicima, koje muslimani međusobno izaberu, odredit će se plaće iz državne blagajne". No, uprkos svim obećanjima Austro-Ugarske i drugih zemalja, svaka pobjeda neprijatelja Osmanskog carstva praćena je ustupanjem pojedinih teritorija i iseljenjem muslimanskog stanovništva ili njegovim pokrštavanjem i asimilacijom. Takva je bila sudbina svih muslimanskih naroda na Balkanu - Turaka, Albanaca i Bošnjaka.

Bošnjaci su u 18. stoljeću u odbranu Osmanskog carstva 1727. godine poslali na Perziju 5.200 vojnika od kojih se samo desetina vratila kući. Deset godina kasnije 1737. godine otišlo ih je na Rusiju 10.000 i kod Ozije su svi skoro izginuli. Ovome treba pridodati stalne pogranične sukobe i borbe protiv hajduka, uskoka i razbojnika. Nemiri i bune u drugoj polovini 18. stoljeća također su doprinosili ratnoj atmosferi u Bosni. U 19. stoljeću glavna i najveća pobuna Bošnjaka protiv Osmanske carevine je pobuna bošnjačkog begovata 1831. godine na čelu sa Husein kapetanom Gradaščevićem. Druga borba Bošnjaka je otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine. U toku okupacije od 29. jula do 20. oktobra 1878. godine bilo je 60 bitaka a gubici Austrijanaca se procjenjuju na 5.000 poginulih i ranjenih vojnika i oficira.

Pred i u toku austrougarske okupacije od bošnjačkih ustanika nije bilo nikakvih ekscesa na nacionalno-vjerskoj osnovi.

Borbe Bošnjaka Protiv Reformi Tanzimata u Carstvu

Protiv reformi (tanzimat) u Osmanskome carstvu ili tanzimat borili su se Albanci i Bošnjaci. Reformama se, počevši od sultana Selima III, iz temelja mijenjao dotadašnji koncept osamnske države koja je u osnovi imala nadnacionalni karakter. Reformski pokušaji išli su u prvom redu za strogim centralizmom i uvođenjem prosvijećenog apsolutizma, te osiguranjem nadmoći turskoj naciji nad neturskim narodima. Dosljedno tome i u vojnoj ogranizaciji, potpale bi pokrajinske i lokalne vojne snage, koje su činili jeničari i spahije.

Tako koncipirani novi poredak nizami-džedid vodio je do ukidanja starih privilegija koje su, osim Osmana, jednako uživali i muslimani neturskog porijekla. Osmansko carstvo koje je bilo zamišljeno kao univerzalistički islamsko počinje od reforme gubiti taj svoj značaj. Na ovaj način u potpunosti su preobražavani osnovi osmanske države, koncipirane na islamskoj doktrini.

Islamski narodi netruskog porijekla na reforme, koje su bile neminovnost, reagiraju formiranjem vlastitih nacionalnih pokreta. To se manifestiralo u protuosmanskim pokrtima Vehabijja u Arabiji, osamostaljivanju Egipta i drugih sjevernoafričkih zemalja i pokret u Siriji pod vođstvom Bošnjaka Džezar Ahmed paše. I na Balkanu su reforme i transformacije Carstva izazvale reakcije muslimanskog stanovništva, prije svih Bošnjaka i Albanaca. U ovom kontekstu treba shvatiti separatističke pokrete Ismail age Trsteničanina, muslimana Bugara u Ruščuku, Ismail bega Sereskog u Serezu, Ali paše Janjinskog u Janjini, Mahmut paše Bušatlije u Skadru i Osman Pazvan oglua (porijeklom iz Tuzle) u Vidinu. Koliko su pobune bile ozbiljne i opasne za Carstvo, vidi se iz službenih izvještaja. Veliki vezir sultanu u izvještaju od 6. septembra do 6. novembra 1792. godine za Mahmud pašu piše da je postao neprijatelj ovog snažnog Carstva. On želi da ruši Carstvo. Toliko se distancirao da je Carstvo spominjao riječima vaša država. U jednom podnesku rumelijskog beglerbega pobuna Pazvan oglua se kvalificira kao težnja da osnuje državu.

I ustanak Bošnjaka pod vođstvom Husein kapetana, kao i paralelni ustanak Albanaca pod vođstvom Mahmud pašina nasljednika, Mustafa paše Bušatlije, polazio je od pogrešne premise da je reformama ugrožen koncept osmanske države, kao islamske i nadnacionalne. Bio je to i izraz o ugroženosti tradicionalnih neodbranjivih tekovina i privilegija koje je uživao vladajući sloj među Bošnjacima i na selu i u gradu. Otpor i ustanak je bio i suprotstavljanje naglašenoj turcizaciji koja je došla sa reformama. Otporu i pobunama muslimana na Balkanu podršku su dali svi slojevi muslimanskog stanovništva. Što se tiče hrišćanskog stanovništva, pokreti i pobune muslimana Balkana protiv Osmanske carevine, po pravilu nisu uživale njihovu podršku. Za sve pobune i otpore muslimanskih naroda u Aziji, Africi i na Balkanu može se navesti generalna slabost - nisu vodili računa o vanjskim okolnostima i opasnostima, te o tome šta će se dogoditi ako se oslobode osmanske vlasti. U biti, pored pozitivnih poteza i iskrenih namjera, ti pokreti i otpori, posebno u Bosni, su se borili za održanje postojećih neodrživih privilegija. Njihova vrijednost se najbolje salgedava po rezultatima koje su ostvarili.

Znameniti vakifi Bošnjaci u doba Osmanske carevine u 15. i 16. stoljeću.

Ishak beg Ishaković

Na položaj krajišnika Skopskog krajišta, kome je i pripadalo Bosansko krajište Ishak bega je sultan imenovao 1439. godine. Do tada je u tom zvanju bio njegov otac Isha-beg. Sa malim prekidima, on će to ostati do 1463. godine. Godine 1463. sultan Mehmed II Fatih postavlja Ishak bega za drugog sandžak bega Bosne poslije prvoga Mehmed bega Minetovića. U ime Boga i u sultanovu čast on je 1457. godine u Sarajevu podigao džamiju, u narodu nazvana Careva džamija.

Osim toga, on u blizini konaka gradi dvor Begluk-Saraj, Begluk ili Zabeglukom. Naziv saraj-ovasi (polje oko dvora) javlja se prvi put 1455. godine. To je ime današnjeg Sarajeva. Ishak beg je sagradio, između ostalog, i tekiju na Bendbaši, han Kolobara na Bašćaršiji, ćupriju - most preko Miljacke, hamam, izvjestan broj dućana i mlinove na Miljacki. Podizanjem hana, odnosno Karavan-Saraja sa mnogim dućanima, on je postavio osnove privrednog centra, a gradnjom mosta omogućio povezivanje najstarijeg naselja oko Careve džamije sa novim centrom na drugoj obali. Najvjerovatnije je ukupan u haremu Careve džamije. Ako je Ishak beg Ishaković bio začetnik grada Sarajeva polovinom 15. stoljeća, onda je Gazi Husrev beg između dvadesetih i četrdesetih godina 16. stoljeća njegov stvarni utemeljitelj.

Gazi Husrev beg

U vrijeme sultana Sulejmana II (1520.-1566.) živi i djeluje najznamenitiji namjesnik i najveći vakif što ga je Bosna imala - Gazi Husrevbeg (1480.-1541.). Rođen je u Serezu u Rumeliji. Njegov otac Ferhatbeg koji je rođen u Bosni poginuo je 1486. godine kod Adane kao jedan od vojskovođa sultana Bajezida II (1481-1512.) u borbi protiv egipatskog sultana Katibeja. Njegova majka Seldžuka bila je kćer sultana Bajezida II i rano je umrla, još za života oca. Nakon osvajanja Beograda 1521. godine u kome učestvuje, Husrevbeg dobiva počasni naziv gazi. Sam Beograd je bio ključ zazuimanja bogate Ugarske i kapija Srednje Evrope. Nakon zauzimanja Beograda, Gazi Husrevbega je sultan fermanom imenovao bosanskim sandžak-begom. Prvi njegov boravak u tom zvanju u Sarajevu traje od 1521. do 1525. godine. To vrijeme je bilo ispunjeno ratovima po susjednim hrvatskim i mletačkim krajevima. Godine 1522. zauzima Knin i Skradin, a 1523. Ostrovicu. Naredne dvije godine (1524.-1525.) bezuspješno opsjeda Jajce i zbog trenutnih neuspjeha biva nakratko premješten iz Bosne. Već u januaru 1526. godine ponovo je na čelu Bosanskog sandžaka i na tom položaju ostaje osam godina, do 1534. godine. U ovom periodu Gazi Husrevbeg je učestvovao u bitki na Mohaču 1526., osvojio Obrovac 1527. godine, a Jajce i još dvanaest kasaba 1528. godine. Sudjeluje sa vojskom i pri opsadi Beča i Kiseka. Godine 1538. Gazi Husrevbeg zauzima Trogir, Nadin i Knin, a 1539. i Sinj. U ovom razdoblju on podiže u Sarajevu svoju monumentalnu džamiju (1530.-1531.) i niz drugih objekata. Samo u Sarajevu je 1932. godine Gazi Husrevbegov vakuf brojio 202 objekta.

Treće Gazi Husrevbegovo namjesnikovanje u Bosni je započelo 1536. godine. U tom razdoblju namjesnikovanja Gazi je ratovao, ali i gradio hajrate u Sarajevu. Godine 1537. završava čuvenu medresu Kuršumliju. U prvo vrijeme medresa se zvala Seldžukijja - po njegovoj majci, a kasnije dobiva naziv po olovnom krovu - Kuršumlijja. Begova medresa je u prvo vrijeme bila Viša šerijatsko-islamska škola u koju su radi doškolovavanja dolazili i kadije. Osim predmeta iz područja šerijatskog prava i više vjerske naobrazbe, u ovoj su visokoj školi predavani retorika i ostalo što iziskuje običaj i mjesto. Kasnije Medresa postaje srednjoškolska vjerska ustanova. O Gazi Husrevbegovoj medresi i njezinom značaju Antun Bauer piše: Gazi Husrevbegova medresa - Kuršumlijja je toliko značajna kao jedinstveni spomenik arhitekture i kao jedinstveni spomenik kulture i spada u jako mali broj najznačajnijih spomenika u zemlji. Značaj Gazi Husrev begove medrese kao najstarije visoke škole u zemlji je nesumnjivo najvažniji faktor u rješavanju problema ovoga objekta. Činjenica je da je u Sarajevu postojala 1537. godine jedna visoka škola, kada u Zapadnoj Evropi postoji mali broj takvih škola. U proteklom periodu postojanja Begova medresa se potvrdila kao najznačajnija ustanova bošnjačko-muslimanskog naroda. Osim Medrese i Džamije, Gazi podiže biblioteku, Bezistan, imaret, mekteb, više hanova, mushafirhanu, hanikah - žensku školu i banju. Svojim hajratima i velikim objektima Gazi se uz Ishakbega Ishakovića svrstao u utemeljivača Šeher Sarajeva.

Gazi Husrevbeg je ubijen 1541. godine od jednog brđanina. Ukopan je u turbetu, kojeg je za života podigao pokraj svoje džamije. Tu je i turbe njegovoga prvog mutevelije Muratbega Tardića. On je stanovao u ]určića mahali, nije se ženio i nije imao potomstva.

Rustem Paša Opuković

U vrijeme Gazi Husrevbega živi i veliki vezir Rustem paša Opuković. Rođen je u okolini Sarajeva. Kao malo dijete doveden je u Istanbul gdje je veoma brzo napredovao. Sultan Sulejman II ga je smatrao razboritim, punim vrlina i veselog duha. Oženio se sultanovom kćerkom Mihrimom i postao je miljenik punice Hurem sultanije - Rokselane. Već 1544. godine je u zvanju velikog vezira. Na taj položaj je ponovo doveden 1555. godine. U tom zvanju ostaje do smrti 1561. godine. Iza Rustem paše ostalo je ogromno blago. U Istanbulu je podigao džamiju - Mihrimah, medresu karavan-saraj, hamam i biblioteku. Sam mimar Sinan, najpoznatiji osmanski arhitekt, podigao mu je 19 objekata. U rodnom Sarajevu podigao je Brusa bezistan, most preko Željeznice na Ilidži i pored mosta han. Rustem pašin brat Mehmed beg, zvani Karađoz beg, sagradio je niz objekata u Mostaru, od kojih je napoznatija džamija. Drugi Rustem pašin brat podigao je džamiju u Sarajevu, gdje mu je živjela i sestra.

Mehmed Paša Sokolović (1505-1579)

Među najznamenitijim Bošnjacima u osmanskoj državi nesumnjivo prvo mjesto zauzima Mehmed paša Sokolović. On je bio najveći i najznačajniji veliki vezir u Osmanskom carstvu za vrijeme tri sultana. Mehmed paša je rodom iz sela Sokolovići blizu Rudog. Još kao dijete doveden je u Edirnu, gdje je školovan. Kao mladić učestvuje u bitkama na Mohaču 1526. godine i opsadi Beča 1529. godine. Nakon toga je postao admiral. Uspješna karijera Mehmed paše se nastavlja i on 1549. godine postaje rumelijski beglerbeg. U ratu protiv Habzburške Monarhije 1551. godine Sokolović je glavni komandant cjelokupne osmanske vojske. Godine 1555. dobiva zvanje trećeg vezira zbog vojničkih zasluga, a 1561. godine postaje drugi vezir. Godinu dana kasnije postaje zet sultana Selima II. Kao 60-godišnjak, 1565. godine on dostiže svoj najveći uspon i postaje veliki vezir osmanske države. Na tom položaju ostaje punih 14 godina. Godine 1566., zajedno sa sultanom Sulejmanom II, on opsjeda tvrđavu Siget u jugozapadnoj Mađarskoj koju je branio Nikola Zrinski. U toku te bitke sultan je umro, a Sokolović je prikrio njegovu smrt, kako vijest o tome ne bi negativno uticala na vojsku. Tek kada je novi sultan Selim II preuzeo vlast, Sokolović je obavijestio vojsku i narod o Sulejmanovoj smrti.

Za vrijeme sultana Selima II i Murata III on je bio stvarni upravljač osmanske države. Kao veliki vezir 1568. prisiljava Habzburšku monarhiju na mir, a 1570. godine zauzima Jemen. Sokolović obnavlja i osmansku flotu koja je poražena i oslabljena kod Lepanta 1571. godine. Mehmed paša radi i na razvoju školstva, umjetnosti i književnosti. Čak je planirao prokopavanje kanala Don-Volga, kako bi vodenim putem spojio Crno more sa Kaspijskim jezerom. Imao je u planu i prokopavanje Sueckog kanala. U njegovo vrijeme, zahvaljujući njegovoj pomoći i razumijevanju, obnovljena je Pećka patrijaršija 1557. godine na čelu sa njegovim rođakom Makarijem. On vodi brigu za očuvanje manastira Hilandar na Atosu i za podizanje novih manastira i otvaranje štamaparija. Sagradio je džamiju u rodnom selu. Najveće arhitektonsko djelo jeste njegov čuveni most u Višegradu 1571. godine, dug 180 metara sa 11 lukova. Njegovom smrću završava se uspon, a započinje period opadanja moći Osmanske carevine. On je promovirao i svoje sposobne rođake. Mustafa pašu poslao je za beglerbega u Budim, a njegova brata Mehmeda u Bosnu. Veliki položaj i uticaj u Bosni je imao i njegov amidžić Ferhad paša, prvi bosanski beglerbeg.

Ferhadbeg Sokolović

Bio je amidžić znamenitoga Mehmed paše Sokolovića. Prije nego što je postao bosanski sandžakbeg obavljao je dužnost kliškog sandžak-bega. Godine 1566., u ratu protiv Mlečana, zauzima Zemunik, Brodin, Bijelu stijenu, a 1570. i tvrđavu Vespoljac kojoj daje ime Seddi islam - Bedem islama. Sposobnosti vojskovođe i ratnika Ferhad beg iskazuje u Kiparskom ratu (1571.-1574.). On tada s vojskom napada šibenski i zadarski kotar. Poslije zauzimanja Zemunika, Pločnika, Skradina, Drniša, Obrovca, Pule Vičevo i plodnog Tinja, Ferhad beg znatno proširuje teritorij Kliškog sandžaka. Da bi spriječio veliki napad hrvatske vojske na Bosnu, Ferhad beg je porazio zagrebačkog kanonika Franju Filipovića i poslao ga u Instanbul gdje je kanonik prešao na islam dobivši ime Mehmed. Zbog velikih ratnih zasluga Ferhad beg je 1574. godine postavljen za bosanskog sandžakbega.

Od tada počinje njegovo ratovanje po Slavoniji i Hrvatskoj. Prve godine kao sandžakbeg Bosne poveo je vojni pohod prema Bihaću sa 12.000 vojnika. Već 1575. godine kod Budačkog postiže veliku pobjedu. Na ime zarobljenog sina grofa Auerspega, dobio je 30.000 dukata. Od tog novca sagradio je džamiju nazvanu njegovim imenom - Ferhadija. Godine 1576. on zauzima Bužim i Cazin, a 1577. Mutnik, Veliku Kladušu, Šturlić, Pećigrad, Podzvizd. Tako on zauze sva mjesta oko Une izuzev Bihaća. Kada je 1580. godine osnovan Bosanski ejalet za njegovog prvog beglerbega imenovan je Ferhadbeg koji je dobio titulu paše. Na tom položaju ostao je osam godina. Godine 1588. imenovan je za budimskog beglerbega gdje je proveo dvije godine, a 1590. godine je ubijen.

Ukopan je pored džamije Ferhadije u Banjoj Luci u svome turbetu. U gradu na Vrbasu Ferhadbeg je podigao 216 javnih objekata, od kojih je najznačajnija džamija. U neposrednoj blizini dao je da se podigne 200 dućana, karavan saraj, hamam, saraj-dvor, te još neki objekti. S pravom se može reći ono što je za Sarajevo Gazi Husrev beg, to je za Banju Luku Ferhad paša. Ferhadbeg, kao i Mehmed paša, je bio briljantnog ponašanja, veoma sređen, pribran i odmjeren, brižljivo odgojen u islamu i prijatan. Svojim poznavanjem zapadnih jezika i književnosti bili su obojica omiljeni u dvorskim krugovima, ali smišljeno su se suzdržavali od uplitanja u intrige na Porti.

Odbrana Bosne i Bošnjaka u 18. Stoljeću

Porazom Osmanske carevine u Velikom bečkom ratu, cijela Bosna u 18. stoljeću postaje odbrambeni bedem i krajina (serhat) od Habzburške monarhije, Mletačke republike i hajdučko-uskočkih četa. Bez obzira na socijalno-imovinske razlike i nezadovoljstvo predstavnicima osmanske vlasti suočene sa osvajanjem Bosne i nestankom Bošnjaka i zajednički namijenjene im sudbine od strane neprijatelja, svi Bošnjaci stali su u odbranu opstanka i identiteta.

Tokom 18. stoljeća bosanski su muslimani izdržali tri velika rata sa Austrijom i Mlečanima, 1714.-1718., 1737.-1739., te 1788.-1791. (tzv. Dubički rat). Od presudnog je povijsnog značaja bio rat 1737. godine kada su bosanski muslimani pod Banjom Lukom do nogu potukli veliku austrijsku vojsku u trenutku kada im je car Karlo VI svojim proglasom uoči pohoda na Bosnu zaprijetio fizičkim uništenjem ako ne ostave svoju silamsku vjeru. Slobodno se može reći, s obzirom na vojno-politički značaj ove pobjede i njezinu kasniju ulogu u usmenoj i pisanoj tradiciji bosanskih muslimana, da su oni bitkom pod Banjom Lukom definitivno postali nacijom, prof. dr. Mustafa Imamović - Osnovni historijski nazivi bosanskomuslimanskog nacionalnog identiteta, Sarajevo, 1993. U tri navedena rata koji su vođeni na tlu Bosanskog ejaleta Bošnjaci su se, ponajviše zahvaljujući samoroganiziranosti, uspjeli odbraniti. Poslije Bečkog rata izvršena je nova podjela Bosanskog ejaleta i on je sveden na pet sandžaka (Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki koji je u ratu 1714.-1718. godine ukinut i priključen Bosanskom sandžaku). Ovakva teritorijalna podjela ostala je do kraja 18. stoljeća. U Bosanskom ejaletu spahijska organizacija, u 18. stoljeću, pored visoke borbene gotovosti zadržala je i vojnu organizaciju iz prethodnih stoljeća. Tako je u okviru jednog sandžaka spahijska lenska konjica sačinjavala vojnu formaciju alaj ili puk. Manja vojna jedinica bio je džemat, još manja buljuk (koji je brojao i do 100 ljudi), bajrak (koji se sastojao od 50-60 ljudi). Najmanja vojna jedinica u osmanskoj vojsci, pa tako i u spahijskom redu, bila je oda, koja je brojala od pet do deset ljudi.

Tokom 18. stoljeća u Bosanskom ejaletu se u rat moglo mobilizirati 60.000 ljudi, skupa sa vojnim formacijama koje su bile raspoređene u svim značajnijim mjestima, što je predstavljalo značajnu vojnu snagu. U tim vojnim formacijama bili su zastupljeni slijedeći vojni redovi:

1. jeničari - carski - kapu kulu, domaći - yerlu kulu;

2. spahije - lokalne yerlukulu, pogranične - serhat kulu;

3. gradsku posadu činili su: farisi - konjica, azapi - stražari, mustahfizi - gradski čuvari, posbani, esesi, asasi - noćni čuvari, tobdžije, džebelije - oklopnici, derbendžije - čuvari klanca, bešlije - poseban vojni red konjice i delije -lahka konjica;

4. sejmeni i

5. mobilizirano stanovništvo - befir-i amm

Radi odbrane Bosanskog ejaleta koji je u cjelini postao bedem i granica podizana su nova i opravljean stara utvrđenja, a nastajali su i potpuno novi gradovi kao Trebinje i Onogošt - Nikšić. U bici na Prutu 1711. godine protiv Rusije u osmanskoj vojsci se bori 1.553 posjednika zijameta i timara. Slijedećih godina, 1712. i 1714., Bošnjaci ratuju protiv Crne Gore zbog stalnih pljačkaških upada njezine vojske u Hercegovački sandžak. Pod zapovjedništvom bosanskog namjesnika Numan paše ]uprilića oko 15.000 Bošnjaka učestvovalo je u tom pohodu u kome su ostvarili sve postavljene ciljeve. U decembru 1714. godine Porta objavljuje rat Veneciji. Brzom i organiziranom akcijom osmanska vojska vraća ranije izgubljeni Peloponez, a na bosanskom ratištu borbe se vode sa promjenjivom srećom.

Najveća bitka na bosansko-dalmatinskoj granici vodila se kod Sinja 1715. godine gdje su veće osmanske snage doživjele poraz. Borbe sa manjim intenzitetom i uz manja četovanja hajduka i uskoka nastavljene su i 1716. godine. Poslije većih gubitaka Mlečani su minirali Gabelu i povukli se iz nje. U aprilu 1716. godine na stranu Venecije uključuje se i Austrija u rat. Brzom i efikasnom akcijom austrijska vojska zauzima Bosansku Gradišku. Borbe se vode i u Bosanskoj krajini, posebno u dolini Une. Ne uspjevši osvojiti Bihać i Bosanski Novi, habzburška vojska pod komandom hrvatskoga bana Ivana Draškovića zauzima Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. U isto vrijeme Mlečani pokreću veliku ofanzivu oko Dubrovnika i zauzimaju Hutovo i Popovo polje. Postavljanje za bosanskog beglerbega Numan paše ]uprilića i hercegovačkog sandžakbega Bećir paše Čengića, ljudi koji su uživali veliki ugled u Bosanskom ejaletu, imalo je velikih efekata jer su osmanske čete iz defanzivnih prešle u ofanzivne akcije. Najveći uspjeh mletačke vojske u ovom ratu je zauzimanje Imotskog 1. augusta 1717. godine.

U isto vrijeme, hrvatski ban Drašković je uz veliki otpor branilaca sa mnogo žrtava u svojoj vojsci zauzeo Kozarac. Na drugom kraju fronta, austrijska vojska predvođena princom Eugenom Savojskim nanosi poraz glavnini osmanskih trupa kod Beograda, kao što je to učinila godinu dana ranije kod Petrovaradina. Ta dva poraza osmanske vojske kod Petrovaradina i Beograda dovele su u Bosanskom ejaletu do opće mobilizacije i slanje ispomoći Zvorniku i Bosanskom Novom. Skoro mjesec dana trajale su borbe oko Zvornika. Austrijskom vojskom komandovao je general Maksimilijan Petraš. Poslije više juriša napadača, hrabra i disciplinirana zvornička posada odbranila je grad. U isto vrijeme je ban Ivan Drašković opkolio i napao Bosanski Novi. Uz pomoć prispjelih četa i odbrane grada poražen je od osmanske vojske. Tako su propali planovi o napadu na Bihać u proljeće 1718. godine.

Pošto je rat za obje carevine, kao i Mletačku republiku, predstavljao veliko opterećenje, one prvo tajno, a zatim i javno vode pregovore o mirovnom ugovoru. Svečano potpisivanje mirovnog ugovora bilo je u šatorima u Požarevcu 21. juna 1718. goidne. Tu su diplomate Osmanskog carstva, Mletačke republike i Habzburške monarhije prihvatile načelo, kao i u Sremskim Karlovcima, da svaka strana zadrži osvojena mjesta i teritorije. Požarevačkim mirom i dijelovi Bosanskog i Zvorničkog sandžaka od ušća Drine u Savu i Unu do Novog širokim pojasom od 6 do 10 km, koji je obuhvatao još Brčko i Bijeljinu, došli su pod austrijsku vlast. Novom teritorijalnom podjelom pod Habzburšku vlast došli su bosanski gradovi Dubica, Gradiška, Kobaš, Bosanski Brod i Furjan. Mletačka Republika, koja je u ovom ratu izgubila Peloponez, dobila je od Bosanskog ejaleta Imotski i Čačvinu, a izgubila Gabelu. Pošto je novom granicom Dubrovačka Republika dobila za nepoželjnog susjeda Mletačku Republiku, to su Dubrovčani dobrovoljno ustupili Osmanlijama Klek i Neum na sjeveru i Sutorinu na jugu. Tako je Hercegovački sandžak potvrdio dva izlaza na more.

Poslije mirovnog ugovora u Požarevcu na teritoriju Bosanskog ejaleta vladao je mir, ako se izuzmu upadi hajdučko-uskočkih četa i pljačkaša iz Crne Gore, sve do novog austrijsko-osmanskog rata 1737. godine. Pošto je 1727. godine iz Bosanskog ejaleta otišlo 5.200 oficira i vojnika na tursko-perzijski front, od kojih se samo desetina vratila, a 1736. godine 10.000 vojnika na rusko ratište na kome su skoro svi kod Ozije 14. jula 1737. godine izginuli, Bečki dvor je upravo u tom mjesecu iste godine smatrao da je nastupio najpovoljniji trenutak da Porti objavi rat, kako bi na račun osmanske dražve proširio svoju carevinu. Pozivajući se na raniji ugovor sa Rusijom, koja je već bila u ratu sa Osmanskim Carstvom, po kome su Beč i Petrograd bili u obavezi da se međusobno pomažu u slučaju rata, austrijski car Karlo VI je 14. jula 1737. godine objavio Porti rat. Još prije objave rata carski generali su okupili u Pakracu 41 eskadron konjice, brojnu artiljeriju i pješadiju. Ukupno je bilo 16.247 vojnika, od kojih 4.345 konjanika. Glavnokomandujući austrijske vojske je još 10. jula, prije službene objave rata naredio da carska vojska krene preko Bosanske Gradiške u pravcu Banje Luke gdje je poslije usputnih kraćih zadržavanja i borbenih čarki pod zidine tvrđave i stigla 24. jula i započela opsadu grada. Mada je u početku izbijanja rata među bosanskim braniocima vladala nesigurnsot i zbunjenost oni su se u velikoj žurbi brzo snašli i ultimatumom su preko kapetana i ajana natjerali bosanskog vezira Ali pašu Hekimoglua, da bez konsultacija sa Portom i sultanom naredi opću mobilizaciju. Uskoro se u Travničkom polju, po naredbi moblizacije, počeše iskupljati čete iz svih kadiluka.

Cjelokupne bosanske snage koje su pošle na banjalučko ratište brojale su oko 10.000 ljudi. Kao što je na austrijskoj, tako je i na bosanskoj strani izvršen raspored vojnih snaga za nastupajući boj. Na desnom krilu nalazi se Mehmed beg Fidahić sa krajiškim kapetanima, a na lijevom bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama. Centrom je neposredno komandovao vezir Ali paša sa jeničarima i jednim brojem odreda koji su mobilizirani u 32 kadiluka Bosanskog ejaleta. Do velikog boja protivničkih strana, na život i smrt, došlo je 4. augusta 1737. godine. Od podneva do večeri Bošnjaci su u pet navrata izvršili fronatalni napad na austrijsku vojsku. To je kod neprijatelja izazvalo osjećaj nesigurnosti i natjeralo ga u paničan bijeg. U toku noći, princ Josif Hildburhausen je sa štabom napustio bojno polje, a preostaloj vojsci izdao naređenje da se povuče u pravcu iz kojeg je i došla. I sutradan je bosanska vojska pod komandom Ali paše nastavila napade na neprijatelje u povlačenju. Borbe sa manjim intenzitetom trajale su do 13. augusta, dok se Austrijanci nisu povukli na početne položaje. Prema historijskim izvorima, oko hiljadu habzburških oficira i vojnika je u banjalučkoj bici izgubilo živote. Zaplijenjena municija i oružje bili su ogromni.

Austrijanci su imali i mnogo ranjenih. I bosanska strana imala je oko 600 mrtvih. Zahvaljujući pobjedama pod Banjom Lukom i velikom umijeću u odbrani Bosanskog Novog i Kozarca, u kojima nije bilo skoro nijednog kapetana ili ajana u Bosanskom ejaletu a da nije, u okviru svojih mogućnosti, dao svoj dorpinos u odbrani Bosne, Bosna i Hercegovina je pružila Austriji snažan i dostojanstven otpor. Na hrabrost, rodoljublje, disciplinu i organizirano ponašanje Bošnjaka u ovim ratovima bitno je doprinijela svijest i saznanje o sudbini Bošnjaka u Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Ugarskoj prije toga. Zato je boj pod Banjom Lukom bio i ostao odbrambeni rat koji je Bošnjake sačuvao od fizičkog uništenja i pojačao je u njima samosvijest o pripadnosti bosanskom tlu na kome su i do tada stoljećima živjeli. Kao takva, Banjalučka bitka predstavlja jednu od prvih stranica bosanskomuslimanske samosvijesti (prof. dr. Enes Pelidija). Od 1739. godine u narednih pet decenija u Bosanskom ejaletu vladao je prividan mir. Istina, po ukazanim potrebama, Bošnjaci su dalje za račun carstva išli na rusko, perzijsko i druga ratišta.

Pošto se dobro pripremila Austrija je Osmanskoj carevini, nakon pola stoljeća mira, 1788. godine objavila rat. Ovaj rat, poznat pod imenom Dubički rat, trajao je od 1788. do 1791. godine. Znatno prije rata, bečke uhode, franjevački buskup fra Augustin Boteš-Okić posebno, obišle su i snimile sve značajnije tvrđave i mjesta Bosanskog ejaleta. Ne želiviši ponoviti grješke sovjih prethodnika iz prošlih ratova car Josif II je u Bosanski ejalet uputio dvije proklamacije. U prvoj je pozvao pravoslavnu raju da mu se pridruži, obećavši im ista prava koja su uživali njihovi istovjernici u Monarhiji. U drugoj proklamaciji za Bošnjake je pisalo: Ko god se bude lijepo vladao i bavio svojim poslom i zaradom, a naročito se sustegao od neprijateljstava protiv carske vojske, on će biti u pogledu zaštite ravan i izjednačen sa ostalim carskim pučanstvom koje živi pod njegovom upravom.

Slična obećanja upućena su jeničarima, spahijama i ostalim vojnim pripadnicima. Dalje se u proklamaciji obećava puna ravnopravnost islamske vjere, kao i plaćanje vjerskih službenika iz državne blagajne. Već prvih ratnih dana dva korpusa austrijske vojske sa 39.000 ljudi raspoređeno je duž ličko-dalmatinsko-slavonske granice do Dubice. U isto vrijeme 12.000 vojnika je bilo raspoređeno od Bosanske Gradiške do Šapca. U austrijskoj vojsci bilo je i neznatan broj pravoslavaca iz Bosanskog ejaleta. Pošto u to vrijeme u Bosanskom ejaletu nije bilo puno osmanskih vojnika, glavnina odbrane je pala na Bošnjake. Glavnokomandujući austrijske vojske princ Lihtenštajn sa svojim jedinicama već prvih dana rata opsjeda Novi, Dubicu, Ostrovicu i Gradišku. U pomoć braniocima beglerbeg Bećir paša šalje 2.000 Sarajlija i Visočaka koji se, pod izgovorom da su potrebni šeheru i Visokom, vratiše natrag. Saznavši da u pograničnim mjestima Bosanskog ejaleta nema većih snaga sultanove vojske, austrijske trupe pod komandom generala Laudona opkoliše i 26. augusta 1788. godine osvojiše Dubicu, a 3. oktobra iste godine i Bosanski Novi. Tom prilikom je zarobljena cijela novska posada. U to vrijeme bosanski beglerbeg je na banjalučkom polju dočekivao mobilizirane čete iz svih krajeva Bosanskog ejaleta. U dogovoru sa ajanima i kapetanima beglerbeg je odgodio vojne operacije u proljeće 1789. godine.

Zbog nezainteresiranosti bosanskoga beglerbega za povratak okupiranih gradova sve značajne ličnosti u Bosni zatražiše njegovu smjenu. Dok je dolazio novi bosanski namjesnik Arslan Mehmed paša austrijska vojska je prešla Savu i opkolila Bosansku Gradišku. Braniocima je pošlo za rukom da odbrane grad. Na žalost, u novom pohodu austrijska vojska je 29. jula 1789. godine uspjela zauzeti Bosansku Gradišku. Zbog gubitka ovog grada Porta je imenovala novog bosanskog namjensika, no, pošto ni on nije ispunio postavljene zadatke Porta 1790. godine za novog bosanskog vezira imenova Salih pašu. On poduze odlučne mjere, sazva sve ajane i kapetane na zajednički dogvor i proglasi opću mobilizaciju po kojoj je iz svake kuće u vojsku morao poći po jedan, za rat, sposoban muškarac. Pošto su Bošnjaci kasnili sa mobilizacijom, Austrijanci u junu 1790. godine zauzeše Cetinu. U to vrijeme je u Beču umro car Josip II izazivač Dubičkoga rata. Uz posredovanje Pruske došlo je do pregovora o miru. Tako je došlo do Svištovskog mirovnog ugovora po kome je Osmanska carevina, u korist Austrije, ustupila Cetin, Lapac, Srb i pojas zemljišta ispod Plješevice i Plitvičkih jezera, a zauzvrat, austrijske trupe su se morale povući iz zauzetih bosanskih gradova Bosanske Dubice, Bosanskog Novog i Bosanske Gradiške. Tako je poslije dva stoljeća čestih ratova na području Bosanskog ejaleta za duže vrijeme nastupio mir.

Pobune u Bošnjaka u Prvoj polovini 19. Stoljeća

Promjenama koje su vršili u vojnoj, administrativno-upravnoj, sudskoj i finansijskoj oblasti sultani i Porta su nastojali modernizirati carevinu i društvo, ali istovremeno Bosanski ejalet čvršće vezati za centralnu valst, u čemu su nailazili na odlučno suprotstavljanje Bošnjaka. U tom pogledu u povijesti Bosne i Hercegovine 19. stoljeća postoje tri faze:

prva faza počinje vladavinom Selima III (1789.-1807.) i traje do 1851. godine,

druga faza traje od 1851. do 1878. godine i

treća faza traje od austro-ugarske okupacije 1878. do 1918. godine.

Prva se faza odlikuje željom i htijenjem da se u Bosni po svaku cijenu zadrže stari odnosi i instrukcije. To je doba u kome se preplijeću anarhija, bune i borbe. Osim pobune Husein kapetana Gradaščevića, bune dižu i drugi ajani i kapetani. Tako 1833. godine bunu diže bihaćki kapetan Muhamed beg Biščević. Godine 1836. dolazi do pobune u Hlivnu i Posavini, a pobunjenicima se priključila i Krajina. Ovaj pokret je imao ambiciju da preraste u sveopći pokret Bošnjaka. Za pokret su bili i Gradačac, Brčko, Bijeljina, Tuzla i Zvornik. Valija je prikupio veliku vojsku i u tri bitke kod Vranduka, Orahovice i Golubinja je porazio pobunjenike. Sada su se Osmanlije nemilosrdno razračunali sa pobunjenicima, a oni koji su iskazivali lojalnost Porti morali su staviti fesove na glave. Do nove pobune dolazi 1837. godine. Sada su se pobunili mutesellimi Bihaća, Krupe, Bužima i ostrožački kapetan Murat beg Beširević. Razlozi pobune Bošnjaka bili su visoki porezi, globe i nasilničko ponašanje vojske. Uz gušenje pobuna Osmani su uklanjali stare bošnjačke porodice ajana, kapetana i mutesellima.

Godine 1840. nastaje u Sarajevu pokret kome se pridružuju Visoko i Fojnica, poznat kao Glođina buna. Suština pokreta sastojala se u činjenici da su Sarajlije odbijali da šalju svoje sinove u nizamske redove. Pobunjeničku vojsku od 20.000 ljudi pobijedila je vezirska vojska zahvaljujući artiljeriji i albanskim plaćenicima kod Viteza.

Kada je vezir 1843. godine počeo ubirati porez u Krajini, kupiti mladiće u vojsku i naredio oduzimanje oružja od muslimana dolazi do nove pobune, koja je obuhvatila 14 gradova sa centrom u Bužimu. U ljeto se sukobi iz bihaćkog proširuju i na banjalučki kraj. Ovi nemiri bili su razlog za smjenu vezira zbog njegove samovolje pri vladanju. Kada je 1846. godine izašla sultanska naredba da svi mutesellimi moraju nositi fes, došlo je do ustanka u Bosanskoj krajini na čelu sa bihaćkim kadijom Mehmed begom Rustanbegovićem. Pokret je dobio široke razmjere i više naoružanih ljudi brzo su zauzeli Bosanski Novi, Prijedor i Kozarac, približivši se Banjoj Luci. Kada su ustanici sa 12.000 boraca postali opasnost i za sam Travnik dolazi do bitke kod Sitnice 9. novembra 1846. godine. Pobijedile su sultanove jedinice zahvaljujući artiljeriji. Iako narod nije bio zadovoljan reformskim mjerama kao što su mješovita sudska vijeća, zabrana nošenja oružja na javnim mjestima, regrutacija, obaveze roditelja da šalju djecu u školu, uniforme za činovnike i savjetodavno vijeće u koje su ulazili pored muslimana i hrišćani i Jevreji, ipak otvorenih sukoba i nemira nije više bilo.

Tahir paša u Bosni i Hercegovini

Da bi efikasno provodila reforme u Bosni Porta šalje za vezira Tahir pašu, obrazovana čovjeka koji je znao domaći jezk, a bio je strog i surov. On se u Bosni susreće sa kmetovima nezadovoljnim porezima, davanjima i ukupnim pnašanjem vlasti, a begovi i slobodni seljaci su bili nezadovoljni regrutacijom i strogošću kod ubiranja državnih prihoda. Zbog općih refleksija revolucije u Evropi 1848. godine Porta, i pored primjedbi Austrije, odobrava namjesnikove mjere mobilizacije. Bosansko plemstvo s nepovjerenjem prihvata mobilizaciju, regrutaciju, naoružavanje i ukidanje beglučenja. Kada vezir naređuje ubiranje desetine u korist države dolazi do bune među muslimanima Krajine. Buna je počela 6. jula 1849. godine u Vrnograču i ubrzo se proširila na Cazin, Todorovo, Veliku i Malu Kladušu, Jezero, Podzir, Krupu i Otoku, pod vođstvom dizdara Cerića, Alage Rizvića i Ale Kedića. Za dvije sedmice pokret je narastao na 12.000 pobunjenika koji su krenuli na Bihać. Pregovori o miru nisu davali nikakvih rezultata pošto su pobunjenici pored smjene mutesellima tražili i ukidanje desetine. Iako naoružan artiljerijom i sa 8.500 vojnika Tahir paša u septembru 1849. godine nije uspio poraziti pobunjenike u bitki kod Bihaća. Uslijed pogoršanoga zdravstvenog stanja i kuge u vojsci, on se vratio u Travnik. Tako pobunjenici u martu 1850. godine zauzimaju Bihać i uz solidarnost građana izgone iz grada posadu od 700-800 Albanaca. Većina mutesellima u Bosni daje podršku pobunjenim Krajišnicima. Zbog pobuna, kako muslimana tako i hrišćana, valija svoje posade zatvara u gradove i traži od Porte da mu pošalje pojačanje.

Nezadovoljna stalnim pobunama i otporima provođenja tanzimata Porta 1850. godine u Bosanski ejalet upućuje vojne snage sa Omer pašom Latasom (1806.-1872.), Srbinom rodom iz Like koji je primio islam, muširom (maršalom) i specijalistom za ugušivanje ustanka u provincijama. Na putu iz Monastira (Bitolja) on guši pobunu u niškom kraju, a u Sarajevo sa malo vojske i sultanskim fermanom stiže 4. augusta 1850. godine. Pošto iskuplja većinu poznatijih bosanskih uglednika, na sarajevskoj musali pročitao im je sultanov ferman o reformama. Nakon toga većinu bosanskih prvaka pušta kućama tražeći od njih bezuvjetno provođenje Portinih zahtjeva u praksi. Međutim, ponovo dolazi do pobuna u Bosanskoj krajini, Posavini, Hercegovini i srednjoj Bosni. Energičnim nastupom Omer paša je uspio savladati otpor, zarobiti vođe buna među kojima i čuvenog Ali pašu Rizvanbegovića. U dvadesetak manjih i većih bitaka sa Latasovom vojskom poginulo je oko 2.500 Bošnjaka. Zarobljenici, istaknuti prvaci, bili su izloženi poniženjima, 154 ih je otpremljeno na suđenje u Istanbul, a slučajnim ubistvom Omer paša se oslobodio i Ali paše Rizvanbegovića. Likvidiravši pokret otpora i ugušivši sve pobune Bošnjaka, Omer paša se orkeće hrišćanskom stanovništvu koje mu je pomagalo protiv muslimana. Mada mu je fra Ivan Frano Jukić posvetio drugu knjigu Bosanskog prijatelja 1851. godine, njega Omer paša šalje u progonstvo, a od hrišćana umjesto isplate visokih računa za komoru u gušenju pobune muslimana, zatražio je predaju oružja. To je izazvalo pokret hrišćana u Hercegovni iste 1851. godine. Slomivši otpor bosanskih muslimana, Omer paša je prvi put dobio mogućnost da izvrši regrutaciju Bošnjaka u nizamsku vojsku. On vrši administrativne i personalne promjene u Bosanskom ejaletu.

Već u januaru 1851. godine Omer paša sandžake pretvara u kajmekamluke, a umjesto ranijih nahija oformio je mudirluke. Tadašnjim teritorijalnim promjenama konačno je formiran Novopazarski sandžak kao zasebna jedinica. Na funkcije Omer paša postavlja strance umjesto Bošnjaka. On premješta sjedište valije - vezira iz Travnika u Sarajevo i ponovo pripaja Hercegovinu Bosni u statusu kajmekamluka, tako da je Ejalet sačinjavalo sedam kajmekamluka Sarajevo, Travnik, Banja Luka, Bihać, Zvornik, Hercegovina i Novi Pazar. Takva podjela ostat će sve do pred kraj osmanske uprave.

Porta je preko Omer paše Latasa ukinula u Bosni spahijski sistem, esnafsku organizaciju i konačno je slomila politički otpor bosanskih begova, ajana, mutesellima i kapetana i sahranila je njihova dugogodišnja nastojanja da u Bosni osiguraju autonomiju u kojoj bi ovi imali dominantnu ulogu. Potiskivanje Bošnjaka sa javne scene, koje je započeto početkom 19. stoljeća, a doživjelo kulminaciju sa Omer pašom, te promocija stranaca u Bosanskom ejaletu poznata pod imenom Turkuša, bili su razlozi nezadovoljstva domaćeg stanovništva podanikom sultanove vlasti.

Znameniti Bošnjaci u 19. Stoljeću do Austrougarske Okupacije 1878. godine

Među mnogim istaknutim Bošnjacima u 19. stoljeću do austrougarske okupacje Bosne 1878. godine dvojica su kao suvremenici i kasnije protivnici, sa stajališta Bosne i Bošnjaka nezaobilazni. To su Husein beg Gradaščević i Ali paša Rizvanbegović.

Husein Kapetan Gradaščevć (1802.-1833.)

Husein kapetan je rođen oko 1802. godine u Gradačcu, a umro je u Istanbulu 1833. godine. Kao mladić naslijedio je svoga oca Murat bega na položaju kapetana gradačačke kapetanije kojeg je 1821. godine pogubio Dželal paša u Travniku. Porodica Gradaščevića je upravljala tom kapetanijom preko 100 godina. Njima su pripadala značajna imanja i oko 1.300 kmetova. Ta kapetanija smatrala se dobro uređenom sa vrlo korektnim ponašanjem prema kmetovima. Husein beg se školovao i odgajao u Gradačcu, a arapsku kaligrafiju je učio kod čuvenog Mula Mestvice (Divovića iz Sarajeva).

Pored dobrih odnosa sa franjevcima Husein kapetan je 1826. godine uz gradsku kapiju izgradio jednu od najljepših i najprostranijih džamija u Bosni, poznatu u narodu kao Husejnija. U selu Čardak imao je prekrasni dvorac na vještačkom otoku. Iako mlad, zbog stalne opasnosti koja se nadvijala nad Bosnom i njezinim prvacima, Husein kapetan prvi se zbližava, najprije korespondencijom, a onda i posebnim kanalima i poslanstvima sa ostalim bosanskim kapetanima. Odnos vezira prema kapetanima spoznao je kroz zbacivanje Ali paše Fidahića i dovođenja njegovog bratića Mahmud paše na njegovo mjesto. Možda zbog toga je Ali pašu cijelo vrijeme držao za intimnog prijatelja. Pošto je njegova vojska 1831. godine prvo kod Lipljana, a zatim kod Štimaja pobijedila osmansku vojsku. Poslije izvojevanih pobjeda Husein kapetanu je slava udarila u glavu. U narodu je prozvan Zmaj od Bosne, a sam se potpisivao kao Husein paša ili Vitez od Bosne. On je sebe vidio kao bosanskog vezira i tako se i ponašao. Izdvojio se od ostalih prvaka, uveo vojnu muziku i ceremonijal. Sve je to pomoglo Osmanlijama da od njega odvoje, takvim postupcima, nezadovoljne bosanske prvake. Ne obazirući se na to, Husein kapetan 1831. godine dolazi u Sarajevo, gdje je proglašen za vezira. Tome su na putu stajale dvije nepremostive prepreke, nije stizao ferman iz Istanbula o postavljenju i tome su se suprotstavljali ajani iz Hercegovine - Ali paša Rizvanbegović i Smail aga Čengić.

Ipak, Husein kapetan je iz Sarajeva svečano ispraćen u Travnik, gdje je formirao Divan i imenovao funkcionere po Bosni. U pismu austrijskom caru Gradaščević je naglašavao da je izabran "po želji cijelog bosanskog naroda". U međuvremenu, razdor među kapetanima je rastao, a ferman iz Istanbula o postavljenju Husein kapetana za vezira nikada nije stigao. Početak Husein kapetanovog političkog i životnog kraja označili su porazi njegove vojske protiv osmanskih oružanih snaga 1832. godine kod Pala i Zlog Stupa. To je i razlog njegovog bjekstva u Austriju 16. juna 1832. godine sa 212 lica. U želji da ga vrati iz izbjeglištva, Porta je Husein kapetana pomilovala, bez prava povratka u Bosnu. Umro je u Istanbulu 1833. godine.

Ali Paša Rizvanbegović /İstoliçeli Ali Paşa/ (1833.-1851.)

Stara izreka dok se jednom ne smrkne drugom ne svane najbolje se uočava na karijeri dvojice suvremenika - Husein kapetana i Ali paše Rizvanbegovića Stočevića. Zbog lojalnosti i učešća u gušenju Husein kapetanove pubune sultan je 1833. godine darovao Ali bega Rizvanbegovića činom paše. Istovremeno je izdvojio Hercegovački sandžak iz Bosanskog ejaleta i dao mu status mutesafirluka. U vojnom pogledu ove dvije pokrajine ostale su jedinstvene. Ali pašino upravljanje Hercegovinom ostavilo je velike tragove. Iako je bio iz ajanske porodice, on je svoju karijeru gradio ratovanjem na strani sultana. Nakon sukoba sa braćom uspio je dobiti kapetansko mjesto u Stocu.

Iako je prisustvovao sastanku kapetana i mutesellima u Tuzli 1831. godine, on nije prihvatio borbu protiv sultana već je stao na njegovu stranu. Naprotiv, on sa Smail agom Čengićem organizira odbranu Hercegovine od pobunjenika i pruža zaštitu bosanskom veziru Namik paši. Odlučujuće doprinosi pobjedi osmanske vojske kod Sarajeva nad Husein kapetanom. Za vrijeme uprave Hercegovinom Ali paša je nastojao da uspostavi dobre odnose sa Crnom Gorom i Dalmacijom. Na unutarnjem planu nije bio iskreni pobornik reformi. Tako je 1834. godine, unatoč potpisane obaveze, odbio formiranje nizama, a 1841. godine nije ni došao da potpiše obavezu o provođenju reformi. Takve nazore imao je i njegov prijatelj Smail aga Čengić, kji je bio gatačko-pivsko-drobnjački mutesellim i koji je doprinio porazu Crnogoraca u bici kod Grahova 1836. godine. Prilikom kupljenja poreza u Drobnjacima 1840. godine Crnogorci su ga ubili. Zbog toga Ali paša stupa u rat sa Crnom Gorom koji se završava bitkom u Tušini.

Što se tiče privrede i poljoprivrede, Ali paša je imao velikih uspjeha. On uvodi nove kulture u poljoprivredi Hercegovine i zalaže se da se obradi što više zemljišta. Još 1833. godine dovodi stručnjake za uzgoj riže. Tako je kasnije 150 tovara riže izvoženo u Dalmaciju. Dao je da se isuši Trebižatsko polje i naseli kolonistima. Intenzivirao je sijanje kukuruza i sađenje krompira i duhana. Velike maslinjake imao je na Buni i Popratima kod Stoca, a vinograde u Dubravama, na Buni i oko Mostara. Iz Dalmacije je uvezao stablo dudova, a zatim i svilenu bubu. Na plantažama je uzgajano razno južno voće. U stočarstvu Hercegovine uveo je nove pasmine. Tako su njegova imanja postala ogledna, ali i uzor za širenje novih kultura. Osim izgradnje puteva, Ali paša je dozvolio izgradnju prve pilane blizu izvora Bune 1845. godine. Time je otpočela domaća i strana eksploatacija hercegovačkih šuma. Ali pašu Rizvanbegovića je u naručenom ubistvu likvidirao Omer paša Latas 1851. godine.