close
Idi na sadržaj

Hutba

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Hutba (arapski: خطبة, perzijski: خطبه, turski: hutbe, propovjed) jest obavezan govor hatiba prije obavljanja džuma-namaza. To je sedmično obraćanje hatiba džematlijama koje datira još iz perioda života poslanika Muhammeda, kako je propisano učenjima svih pravnih škola. Osim toga hutba se održava i tokom bajram namaza i sastavni je i obavezni (farz)[1] dio ovih namaza.

Definicija i porijeklo

[uredi | uredi izvor]

Govor, odnosno propovijed imama u džamiji o različitim ali uglavnom vjerskim temama može se praktikovati u različitim situacijama. Nekada je to bila česta pojava (pogotovo u početku islama i prije pojave masovnih medija) jer su se muslimani o mnogim bitnim temama i problemima obavještavali i informisali upravo u džamijama. Međutim, hutba se odnosi konkretno na džuma namaz i bajramske namaze dok se druge vrste propovijedi kao što su dersovi ili vazovi razlikuju od hutbe.[2]

Hutba datira iz perioda Muhammeda, a koji je tokom okupljanja u džamiji u svrhu obavljanja namaza koristio priliku da uputi riječi opomene, dā neke upute ili zapovijedi.

Nakon povratka u Meku, Muhammed se predstavio kao hatib 630. Prva četvorica pravednih halifa, emevijske halife kao i guverneri provincija su redovno održavali propovijedi. Ove propovijedi nisu nužno bile poticajne, već su govorile o praktičnim pitanjima vlasti i ponekad su uključivale i direktne naredbe. Za vrijeme abasidskog halifata, halifa je prestao sa praksom držanja hutbe ali se taj zadatak dodijelio vjerskim sudijama. Abasidi su insistirali na razdvajanju islama od sekularizma emevija, što je vjerovatno pomoglo u jačanju vjerskog aspekta ove vrste propovijedi.[3]

Image
Vjernici tokom hutbe u Nacionalnoj džamiji Malezije u Kuala Lumpuru

Propovijed

[uredi | uredi izvor]
Image
Šiitski khatib Abbas Ali Akhtari drži hutbu na svojoj prvoj džuma-namazu u Semnanu, 1981.

Na početku uči se ezan, tokom kojeg hatib (osoba koja izgovara hutbu) ostaje sjedeći. Ikamet se izgovara kada se hatib spušta. Propovijed se izgovara u dva dijela. Oba dijela se izgovaraju dok hatib stoji, a prekidaju se pauzom između njih kada hatib sjedne. Tokom same propovijedi obavezno je izgovoriti sljedeće:[4]

  • tahmid, ili izraz hvale Bogu i iskazivanja zahvalnosti prema njemu; obično je dovoljno reći al-hamdu li'llāh "Hvala pripada Allahu" na početku propovijedi,[5]
  • salavat, ili zazivanje mira i blagoslova na Muhameda,
  • recitiranje dijela Kur'ana u prvom dijelu propovijedi ili, prema nekim doktrinama, u oba,
  • opomene na pobožnost u oba dijela propovijedi,
  • i dova (molitva) u ime vjernika.

Neka vaša molitva (salat) bude duga, a vaša hutba (propovijed) kratka.

— Poslanik Muhammed[6]

Hatib mora biti u stanju ritualne čistoće; njegova odjeća mora biti u skladu s propisima. Pohvalno je da hatib bude na minberu ili uzvišenom mjestu; da pozdravlja skup kada se obraća njima; da sjedi dok mujezin ne izgovori ezan; i da se odmah obrati džematu. Konačno, hatib treba da hutbu učini kratkom.[4]

Historijski gledano, hutbe su se držale na klasičnom arapskom jeziku. Ovaj lingvistički zahtjev zahtijevao je značajnu obuku od strane hatiba i to je doprinijelo rastu književnog žanra koji se sastojao od uzornih propovijedi, poput onih poznatog Ibn Nubate (umro 984). Ashabi, čak i nakon migracije u strane zemlje, uvijek su održavali hutbu na klasičnom arapskom, ali bi umjesto toga održali duže predavanje prije hutbe na lokalnom jeziku.[7] Prema četiri prihvaćene sunitske škole prava, zahtjev je da se hutba u potpunosti izgovara na klasičnom arapskom jeziku.[8]ima, iako često zadržava određene arapske izraze, postalo je uobičajeno u savremenim i netradicionalnim krugovima.[9]

Petak

[uredi | uredi izvor]
Image
Vjernici slušaju hutbu u Nacionalnoj džamiji Malezije

Jedan od uslova za validnost džume je da mu prethode dvije propovijedi. Propovijedi se održavaju kada je prisutan broj slušalaca potreban za validnu džumu, što je minimalno 40 prisutnih prema hanbelijskoj i šafijskoj školi, a prema hanefijskoj školi potrebne su samo tri osobe, isključujući imama. Konačno, malikijska škola zahtijeva 12 osoba lokalnog prebivališta, isključujući imama.[10]

Tradicionalno, kako je naloženo u klasičnim islamskim pravnim traktatima, džumanske molitve petkom u kojima su se održavale propovijedi bile su ograničene na urbane centre i obično na jednu glavnu džamiju u svakom gradu. Takva džamija se naziva mesdžid džami', odnosno "džamija petkom" (ili "glavna džamija"). Ove džamije su se odlikovale svojom centralnom lokacijom, velikim dimenzijama, monumentalnom arhitekturom, simboličnim namještajem koji ukazuje na njen uzvišeni status i, najdemonstrativnijim od svih, minberom (ritualnim propovjedaonicama).[2]

U savremeno doba, džume s propovijedima su uobičajeni u džamijama svih veličina i stanja, a nisu ograničeni samo na nekoliko centralnih lokacija. hutbe se također objavljuju putem novina i emitiraju na radiju i televiziji.[2]

Posebne prilike

[uredi | uredi izvor]
Image
Muškarci muslimani mogu se vidjeti kako slušaju hutbu kao dio Kurban-bajram namaza. Fotografija snimljena u Barashalghar u Bangladešu

Propovijedi u posebnim prilikama uglavnom sadrže elemente koji su relevantni za proslave (npr. Bajram) ili prirodne pojave za koje se izgovaraju (npr. Pomračenje Sunca i Mjeseca). Na primjer, za Ramazanski bajram, hatib ima dužnost da uputi vjernike u vezi sa zekatom, odnosno davanjem milostinje. Za Kurban-bajram, propovjednik uključuje napomene koje specificiraju pravila za žrtvovanje.[2]

Postoji mala razlika u hutbi koja se izgovara za Ramazanski bajram. Prvi dio propovijedi mora početi sa devet takbira, drugi dio sa sedam. Propovijed se može izgovoriti i sjedeći. Što se tiče propovijedi koje se izgovaraju tokom pomračenja sunca ili prekomjerne suše, klasični tekstovi savjetuju da takve propovijedi moraju opomenuti publiku i tražiti oprost od Boga. Obično se uči i deveti ajet sure At-Tahrim (Kuran 66:09) i izgovara posebna molitva pod nazivom "Muhammedova dova".[4]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ "Hutbe naše današnje". preporod.com. Pristupljeno 20. 5. 2020.
  2. 1 2 3 4 "Khutba", Encyclopedia of Islam and the Muslim World
  3. ↑ "Khutba", Students' Britannica India, p.236
  4. 1 2 3 "Khutba", Encyclopaedia of Islam
  5. ↑ "Ḥamdala", Encyclopaedia of Islam
  6. ↑ Muslim, Ḏj̲umʿa, tr. 47, quoted in "Ḵh̲uṭba", Encyclopaedia of Islam
  7. ↑ Usmani, Taqi (2001). Contemporary Fataawa. Idara-e-Islamiat. str. 31.
  8. ↑ Mufti Muhammad Taqi Usmani. The Language of the Friday Khutab. Karachi, Pakistan. Access via archive.org
  9. ↑ p. 39. Aaliya Rajah-Carrim. 2010. "Mauritian Muslims: Negotiating Changing Identities Through Language." In Tope Omoniyi (Ed): The Sociology of Language and Religion (Change, Conflict, Accommodation), str. 29-44. Palgrave Macmillan, Basingstoke.
  10. ↑ https://islamqa.org/hanafi/askimam/2217/what-is-the-source-for-minimum-number-of-people-required-to-pray-in-congregation-behind-the-imam-in-the-different-madhahib/

Izvori

[uredi | uredi izvor]
  • Gaffney, Patrick D. "Khutba." Encyclopedia of Islam and the Muslim World. Edited by Martin, Richard C. Macmillan Reference, 2004. vol. 1 p. 394. 20 April 2008
  • Hoiberg, Dale; Ramchandani, Indu. Student's Britannica India. Popular Prakashan, 2000.
  • Hovannisian, Richard G; Sabagh, Georges. Religion and Culture in Medieval Islam. Cambridge University Press, 2000.
  • Jones, Linda, Preaching and Sermons, in Muhammad in History, Thought, and Culture: An Encyclopedia of the Prophet of God (2 vols.), Edited by C. Fitzpatrick and A. Walker, Santa Barbara, ABC-CLIO, 2014, Vol. II, pp. 478–482. ISBN 1610691776
  • Lewis, Bernard. From Babel to Dragomans: Interpreting the Middle East. Oxford University Press, 2004.
  • Wensinck, A.J. Encyclopaedia of Islam. Edited by: P. Bearman, Th. Bianquis, C.E. Bosworth, E. van Donzel and W.P. Heinrichs. Brill, 2008. Brill Online. 20 April 2008
  • Contemporary Fataawa, Idara-e-Islamiyat, 2001
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Hutba&oldid=3812784"